Službene stranice Ogranka Matice hrvatske u Karlovcu
Početna
Novi broj Svjetla
Matica Hrvatska
ogranak Karlovac
Uredništvo časopisa Svjetlo
Stari brojevi
Ostala izdanja
Novosti - Obavijesti
Iz rada MH
Kontakt

 

Matica Hrvatska
središnjica Zagreb


Milan Kruhek

TRI I POL STOLJEĆA FRANJEVACA U GRADU KARLOVCU

Povijesno trajanje od tri i pol stoljeća i nije neko veliko razdoblje u apsolutnoj ljestvici vremena, ali je dovoljno dugo da u njemu generacije naraštaja ostvare svoja trajno vrijedna djela. Takvi spomenici ljudskoga življenja tim vredniji što je djelovanje pojedinca ili veće zajednice bilo vođeno plemenitijim ciljevima, što je u tom poslu ljudskog ostvarivanja bio djelotvorniji ljudski um i duh. Takve su zajednice sigurno bile redovničke zajednice u svim vremenima i svim civilizacijama, takva je bila i ova mala samostanska zajednica karlovačkih franjevaca.

Franjevci dolaze u karlovačku vojnu tvrđavu i grad građana koji su u tom vremenu u svemu bili podređeni vojnim potrebama i strategiji obrane Hrvatske vojne krajine. Nijedan njihov samostan, osnovan u karlovačkoj bližoj i široj okolici toga vremena, nije bio u takvim posebnim životnim uvjetima. Ti su pak uvjeti bili vrlo teški jer je grad još uvijek bio okružen turskom osvajačkom silom i živio je u skučenosti prostora i teškim gospodarskim prilikama. Gradom je upravljala vojna a ne građanska vlast. U svim je planovima i potrebama vojska karlovačke tvrđave imala prednost pred potrebama građana i grada. Mogućnosti privređivanja i razvoja grada bili su ograničeni. Franjevci su ipak htjeli i nastojali su na svaki način osnovati svoj samostan baš u Karlovcu. Karlovac je ipak već tada bio grad, bio je sjedište vojne i upravne vlasti cijelog slobodnoga područja južnih hrvatskih krajeva, bio je mjesto s nadom u brži razvoj čim mu se otvore šire mogućnosti povezivanja i rada sa susjednim krajevima. Zbog takvih je okolnosti povijest ovoga franjevačkog samostana na poseban način vrijedna i zanimljiva. Njegova je povijest u dobrom dijelu refleksija povijesnoga razvoja samoga grada pa i cijele onovremene Hrvatske. To je jedan od razloga da je današnji Karlovac itekako zainteresiran za tu zajedničku franjevačku i gradsku povijest. A ta je povijest bila zaista dinamična i životna, dnevna i opća, politička i gospodarska, duhovna i kulturno stvaralačka. Zato je današnji franjevački samostan u Karlovcu jedinstveno vrijedan spomenik, svjedočanstvo duhovnoga življenja grada, spomenik karlovačkog povijesnog graditeljstva, gradska riznica umjetnina i brojni dokumenti njegove povijesti, koji se čuvaju u samostanskom arhivu i knjižnici. Spominjanje 350 obljetnice povijesti ovoga samostana prigoda je da se na mnogo potpuniji način otkriju te stoljetne međusobne veze i ta zajednička povijest grada i njegove najvažnije povijesne duhovne i kulturne institucije.

FRANJEVCI U HRVATSKOJ I OKOLICI KARLOVCA

Sv. Franjo Asiški - utemeljitelj Franjevačkog reda (slika s glavnog
oltara)

Franjevci su velika redovnička zajednica Katoličke crkve. Od samoga početka oni su više od jednog novog crkvenoga reda utemeljenoga po karizmatičnom Sv. Franji Asiškome iz Asiza, kojemu se već 1209. godine pridružuju prvi sljedbenici. Franjevci su veliki duhovni pokret ljudi spremnih na poseban način «opsluživati evanđelje». Zato se i dijele na više redovničkih grana: na one koji u ispunjavanju redovničkoga života žele biti dosljedni i strogi, (OBSERVANTI, MALA BRAĆA ili KONVENTUALCI) na one još strože u vršenju zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti (franjevci-KAPUCINI), ili pak na one koji žele vršiti evanđelje po pravilima življenja Sv. Franje, ali ostati i dalje u svijetu, oženjeni i neoženjeni, u svojim svjetovnim zvanjima i obvezama, franjevački TREĆOREDCI, osnovani već 1221. godine. Uz muške ogranke reda istovremeno se osnivaju i franjevačke ženske redovničke zajednice, kojima je utemeljiteljica Sv. Klara, duhovna učenica Sv. Franje Asiškoga.

U svojem svjetovnom ustroju bili su podijeljeni na franjevačke provincije, pokrajine, kojima je na čelu provincijal. Žive u samostanima koje predvodi i zastupa samostanski starješina, gvardijan. Pri osnivanju svakog samostana po crkvenim zakonima i pravilima reda trebalo je osigurati temeljne uvjete redovničkoga življenja i rada: izgraditi samostan i crkvu, osigurati da u novoj samostanskoj zajednici može živjeti najmanje dvanaestorica braće (po uzoru na zajednicu 12 apostola Kristovih!) Njihovi samostani morali su biti siromašne redovničke zajednice. Nisu imali svjetovnoga vlasništva, ni zemlje, niti posjeda. Živjeli su od prosjačenja, milodara i legata za crkvenu službu, tj. od svojega rada. I tim su materijalnim dobrima u njihovo ime upravljali drugi, njihovi sindici, samostanski i crkveni ekonomi. Uz zavjet čistoće i poslušnosti nasljedovali su evanđeosko siromaštvo svojega utemeljitelja.

Uz svoj osobni redovnički život franjevci od utemeljenja djeluju na tri velika polja rada: kao svećenici na polju duhovnog prosvjećivanja i vođenja naroda, kao učeni ljudi na polju odgoja i školovanja, a kao građani naroda u stvaranju njegove kulture i umjetnosti. Zato su njihovi samostani sa crkvama duhovne i župske zajednice, učionice i škole za sve ljude u okruženju njihovoga djelovanja, a njihove su biblioteke, arhivi, pinakoteke i riznice, sabirališta pravoga blaga kulturne prošlosti.

I danas su franjevci jedan od najjačih crkvenih redova. Prema statistici iz 2001. godine franjevački redovi imali su oko 18.000 redovnika, podijeljeni na 113 provincija u 2.750 samostana.

Franjevci u Hrvatsku dolaze vrlo rano, još za života utemeljitelja, Sv. Franje Asiškoga. On je već na svojim prvim općim saborima reda, 1217. i 1219. poslao braću da i u Hrvatskoj i Ugarskoj utemelje franjevačke samostane. U Zagrebačku crkvu franjevce uvodi zagrebački biskup Stjepan II Babonić (1225.-1247.) Prva provincija, dakle zajednica franjevačkih samostana, «Provincija Slavonska Sv. Serafina», sa sjedištem vjerojatno u Zadru, bila je osnovana 1232. Prema popisu iz 1343. u Ugarsko-Hrvatskoj državi već postoje dvije provincije: «PROVINCIA SCLAVONIAE», tj. provincija srednjovjekovne Hrvatske sa osam nižih područnih zajednica, tzv. kustodija i «PROVINCIA HUNGARIAE», gdje se hrvatski samostani nalaze u Pećujskoj (7), Zagrebačkoj (7) i Srijemskoj kustodiji (5 samostana). Organizacija hrvatskih franjevačkih samostana tijekom je vremena imala različite oblike i nazive. Najstarija je bila provincija BOSNA-HRVATSKA, a poslije u povezanosti sa samostanima u susjednoj Kranjskoj provincija HRVATSKO-KRANJSKA SV. KRIŽA. Po odredbi cara Josipa II hrvatski se samostani dijele od kranjskih i uspostavljaju HRVATSKO.PRIMORSKU PROVINCIJU SV. KRIŽA sa sjedištem u karlovačkom samostanu. Godine 1889. osnovana je HRVATSKA PROVINCIJA SV. ĆIRILA I METODA koja traje do danas, sa sjedištem u Zagrebu.

Prije nego li su franjevci 1658. službeno uvedeni u duhovnu službu u tvrđavi i gradu Karlovcu, već su bili osnovali pet svojih samostana. Najbliže Karlovcu imali su samostan u Jastrebarskom koji je bio građen za redovnike Sv. Dominika, dominikance, podalje od mjesta. Zbog turske opasnosti dominikanci su ga napustili, a onda ga je ban Toma Erdody dao obnoviti i dao ga 1610.g. franjevcima, zajedno s crkvom Bl.Dj. Marije. Vrlo rano, g. 1531. ban Petar Erdody sagradio je franjevcima, izbjeglim iz Bosne, samostan Sv. Leonarda u šumi, u Popovom dolu, sjeverozapadno od Okića. Samostan u Samoboru ima drugačiju povijest. Franjevci su, prognani iz Bosne, došli u Samobor već 1525. g. Tu su propovijedali protiv luteranske hereze. Godine 1610 dobivaju crkvu Bl. Dj. Marije izvan samoborskih zidina a g 1618. postavljaju kamen temeljac budućega samostana unutar gradskih zidina i grade ga donacijama pobožnih vjernika i zakladama bogatijih građana i plemića. Najstariji samostan koji je pripadao karlovačkom franjevačkom okružju je onaj u Brdovcu, zapadno od Zaprešića. Taj samostan i crkvu franjevci grade već 1517. godine i to kako pripovijeda tradicija, na posve pustom i nenaseljenom mjestu koje se zvalo Gorica ili Brdašce, Brdo. Tek su poslije ljudi počeli blizu samostana graditi svoje kuće pa se po položaju samostana onda to mjesto i prozvalo Brdovec. Najdalje Karlovcu je samostan franjevaca u Klanjcu. Taj su samostan franjevcima dali sagraditi 1632. g. braća Sigismund i Nikola Erdody. Samostan je 1716. izgorio, ali su onda franjevci sagradili drugi, svoj današnji klanječki samostan.

Dakle najmlađi od tih šest samostana bio je karlovački, koji je s tim samostanima bio povezan bratskom suradnjom i susjedskim vezama a u razdoblju «prosvijećenog apsolutizma», za vladanja cara Josipa II, koji je Karlovcu podijelio povelju slobodnog kraljevskog grada, postao je sjedištem nove Hrvatsko-primorske provincije franjevačkog reda. To je bilo razdoblje velikih promjena, dogradnje i uređenja samostana i crkve, porasta broja redovnika, vrlo intenzivan život i rad u duhovnom i javnom životu grada. Samostan vode vrlo agilni gvardijani: o Abundo Pilpach, o. Karlo Novak i Konrad Branka, koji je kao karlovački gvardijan bio izabran i za provincijala Provincije.

ZAŠTO I KAKO SU FRANJEVCI DOŠLI U TVRĐAVU I GRAD KARLOVAC?

Već u stvaranju prve slike tvrđave i grada, u prvom planu iz 1579.g. u samom je središtu centralnoga i glavnoga trga karlovačke tvrđave nacrtana crkva. Vojni su stratezi vodili dakle briga i o duhovnim potrebama karlovačke vojske i građana. Tu su zadaću obavljali od vremena gradnje tvrđave i grada vojni kapelani i prvi karlovački svjetovni svećenici, župnici. Bilo je tako prvih pedesetak godina, ali kako je grad već u prvim desetljećima 17. stoljeća narastao do većega broja ljudi, povećali su se i poslovi karlovačkih duhovnika. Jedan župnik sve teže mogao zadovoljiti sve zahtjeve i vojnoga osoblja tvrđave, pretežito Nijemaca i građana grada Karlovca. Poznata su nam samo dva župnika karlovačke župe Presvetoga Trojstva: Nikola Tribinac koji se spominje u sudskim spisima 1612. i umire 1649. i nasljednik njegov Nikola Tribinac. Karlovački su župnici vršili i službu vojnih kapelana, pretežno na njemačkom jeziku za što su od vojnih vlasti dobivali godišnju plaću od 15 forinti.

Već tada se javlja ideja da bi za Karlovac najbolje rješenje bilo dovesti u grad franjevce. G. 1641. poznati franjevac Rafael Novaković, rodom iz Jastrebarskog, pisao je zagrebačkom biskupu Benediktu Vinkoviću da bi dozvolio dolazak franjevaca u Karlovac. Iste godine obratio se caru Ferdinandu III karlovački general Vuk Frankopan Tržački s molbom da bi dozvolio franjevcima u Karlovcu sagraditi samostan. Dolasku franjevaca u tvrđavu i grad nisu se protivili niti karlovački župnici, ni zagrebački biskupi. Sporno je pitanje bilo tko će voditi karlovačku župu, jer je ta služba pružala bar jedinu mogućnost pokrivanja materijalnih troškova življenja. Car Ferdinand je pozitivno odgovorio na molbu Vuka Frankopana i dozvolio franjevcima da mogu u Karlovcu sagraditi svoj samostan. No iz pisma župnika Mihovila Pulčevića, od 12. svibnja 1642. vidi se da su franjevci uz tu dozvolu tražili i upravu župe Presvetoga Trojstva. Iste godine umire biskup B. Vinković, a pitanje dolaska franjevaca u Karlovac čekalo je konačnu odluku još 16 godina. To je pitanje opet pokrenuo jedan od Frankopana, Juraj Frankopan, podgeneral karlovački. Godine 1654. 27. travnja, piše on biskupu Petru Petretiću pismo u kojem zagovara dolazak franjevaca u Karlovac. Franjevce hvali kao dobre duhovnike, koji bi najbolje mogli obavljati duhovne službe u gradu. «Stoga samo njih, radnike majke crkve za ove krajeve molimo i želimo. I radi toga svima na koje to spada, spomenute oce preporučamo i pojedinačno ih prosimo, da nam između njih vrsne njemačke i hrvatske propovjednike ne uskratite», napisao je J. Frankopan zagrebačkom biskupu. Da su franjevci već dolazili pomagati karlovačkim župnicima svjedoči i pismo župnika Nikole Tribinca upućeno gvardijanu franjevačkog samostana Sv. Leonarda, o. Mihovilu Bošnjaku 1. rujna 1655. u kojemu ga moli da mu pošalje propovjednike, a posebno da mu pošalje poznatoga i vrsnoga hrvatskoga propovjednika oca Benkovića – i to po želji i zamolbi hrvatskih časnika u karlovačkoj vojnoj posadi. Činjenica je dakle da su franjevci dolazili u Karlovac kao duhovna ispomoć karlovačkim župnicima od 1641. godine. Godine 1657. bili su već u Karlovcu trajno prisutni jer su im vojni povjerenici već te godine dodijelili onih 16 for. za kapelansku službu koju je plaču do tada dobivao karlovački župnik Nikola Tribinac, ali nisu bili tu kao samostanska zajednica jer su za to morali dobiti privolu crkvenih vlasti. Točno je to zapisano su samostanskoj spomenici: «Nadalje iste 1657. godine 1.prosinca bijaše nam od gospode carskih komisara predana stipendija od 16 forinti za službu vojnog njemačkog kapelana, koju je prije imao časni gospodin Nikola Tribinac, koji bijaše po rečenoj gospodi komisarima istoga dana blagohotno otpušten iz službe.....» Dakle franjevci su po odluci svjetovnih vlasti u Karlovcu već 1657. godine, ali samo u službi vojnih kapelana, a iduće godine, 1658. dolaze u Karlovac kao samostanska zajednica, koja dobiva na upravu župu Presv. Trojstva i pravo da tu sagrade svoj samostan.

To je konačno riješio biskup Petar Petretić ispravom napisanom 31. kolovoza 1658. godine. Zanimljiv je bitan sadržaj isprave biskupa P. Petretića. Najprije naglašava da u Karlovcu jedan župnik ne može obavljati sve duhovničke poslove za vojsku i građane, na hrvatskom i njemačkom jeziku, ali i to da su prihodi župe tako mali, da se od njih ne bi mogla uzdržavati dva svjetovna svećenika. Zato bi bilo najbolje sve to povjeriti siromašnom redu franjevaca. Budući da su to franjevci spremni prihvatiti, da takvo rješenje žele i vojne vlasti u tvrđavi, da je i car dozvolio dolazak franjevaca u grad, eto i on sada, zagrebački biskup svojom odlukom daje dozvolu, da franjevci u Karlovcu preuzmu vođenje župe i da tu mogu sagraditi svoj samostan. No biskupova odluka nije bila dovoljna, jer redovnici bez posebne papinske dozvole, nisu mogli prihvatiti obvezu vođenja župe. «Neka zato spomenuti oci redovnici za svoj što bolji, stalniji i sigurniji boravak zatraže pristanak Svete Stolice, kako to zahtijeva odredba Tritentinskog sabora glava 13. sjednica 24 o Obnovi.» U vršenju župničke službe koju će biskup povjerava gvardijanu samostana, on izričito traži da «svaki novi tako postavljen (župnik) mora se zagrebačkom biskupu predstaviti i blagoslov zatražiti», dakle traži nadzor i podređenost franjevaca u župničkoj službi i vlasti mjesnom biskupu. Određuje na kraju i način primopredaje župničke službe i svega crkvenoga inventara što ga je do tada imala karlovačka župa Presvetoga Trojstva novih župnicima, karlovačkim franjevcima.

Franjevci su tu dozvolu tražili, ali su je službeno dobili tek za 12. godina, 1669. bulom, dakle papinskom ispravom pape Klementa VII. Između ostalih odredbi i uvjeta i formalnoga ustanovljenja samostana, papinska isprava naglašava da u samostanu treba stvoriti uvjete za život i rad 12 redovnika, da franjevci u Karlovcu trebaju sagraditi samostan po propisima reda i crkvu sa zvonikom, sakristijom i korom.

Preslik Bule Pape Klementa IX. iz 1669. godine kojom potvrduje
franjevcima boravak u Karlovcu

Dakako, franjevci nisu čekali tu konačnu papinsku dozvolu. Oni su po biskupovom riješenju prihvatili župsku službu. Župnik N. Tribinac službeno im je predao inventar crkve Presv. Trojstva i župsku kuću u kojoj su se sada mogli i službeno nastaniti. Prvi karlovački župnik franjevac bio je o. Bonifacije iz Dubrovnika. Ubuduće su župsku službu uvijek vršili gvardijani samostana koji su u toj službi u svemu bili podređeni zagrebačkom biskupu. Konačno je zagrebački biskup Martin Borković izdao 6. ožujka 1670. zadnju ispravu povezanu s dolaskom franjevaca u Karlovac. Ona konačno potvrđuje i dokazuje da su franjevci ispunili sve uvjete i biskupa i Svete stolice, da je njihov samostan osnovan i dovoljno izgrađen, dakle da postoji stvarno i formalno po odobrenjima, crkvenih, građanskih i vojnih vlasti, te da je njihovom samostanu povjereno vođenje župe karlovačke tvrđave i grada. Prošlo je dakle punih 30 godina od ideje i namjere, od prvih koraka do konačnoga formalnoga završetka duge procedure ustanovljenja i djelovanja karlovačkih franjevaca u gradu Karlovcu.

OD PRVE CRKVE DO SADAŠNJEGA FRANJEVAČKOGA SAMOSTANA

Kada franjevci 1658. odlukom zagrebačkog biskupa dobivaju pravo osnovati u Karlovcu svoj samostan u tvrđavi i gradu već stoji prva crkva i župa Presvetoga Trojstva koju vode karlovački župnici. Uz crkvu je i nekakav župski stan (najvjerojatnije drvena kuća). Kada je ta crkva bila građena?

Crkva Presvetog Trojstva

Stariji pisci karlovačke povijesti jednostavno zaključuju da je «podignuta prilikom osnutka karlovačke tvrđave», ili da se počela graditi već 1579. godine. Sigurno je, da je crkva bila jedan od prvih objekata koje grade graditelji tvrđave te da se gradi istovremeno kada se podižu tvrđavski bedemi i bastioni i kada se grade prvi stanovi za vojnike i najvažniji vojni objekti, barutana, oružana te spremište za živež. Zapisani podaci govore da se počela graditi 1580. godine, iduće 1581. još je u gradnji. Bila je zidana, pokrivena drvenom građom s krovištem od šindre, mnogo manja od današnje, kraća i niža građevina. Nije imala današnjega zvonika. Imala je na zapadnoj strani malu poligonalnu apsidu, svetište, a na nju je bila naslonjena neka manja građevina; možda taj prvotni stan karlovačkih župnika? Takvu su crkvu 1658. dobili franjevci na upravljanje kao župnu crkvu tvrđave i grada Karlovca.

Franjevci su samostan počeli graditi odmah nakon 1658.godine, jer je to bio i uvjet da bi im vrhovna crkvena vlast, tj. Sveta Stolica, priznala i potvrdila postojanje samostana kao nove kuće franjevačkoga reda. O tome je u kronici franjevačkog samostana zapisano: «OD TE NAIME GODINE 1658. DO GODINE 1669. BIJAŠE PODIGNUT MANJI DIO SAMOSTANA ZA STANOVANJE BRAĆE». Možda je zato tek te godine papa Klement IX., ispravom izdanom 30.ožujka, potvrdio osnutak samostana u Karlovcu, a onda je to potvrdio i proglasio i tadašnji zagrebački biskup Martin Borković; dodavši i napomenu, da je papa to učinio i zato što su izgradnjom samostana bili ispunjeni svi uvjeti za postojanje i život jedne nove samostanske zajednice. Kako je taj najstariji dio samostan izgledao?

Najprije, franjevci su svoj samostan morali graditi uz već postojeću župsku crkvu i to u «insuli», tj. onoj «katastarskoj čestici» gradskoga prostora u kojem je to bilo ucrtano i određeno prvim planom tvrđave iz 1579.godine. Zatim, taj najstariji dio samostana nije bila neka velika barokna zgrada, kao što niti prvotna crkva nije bila neka posebna stilski obilježena renesansna građevina samo zato što je bila građena u renesansno vrijeme i u renesansnoj tvrđavi. Najstariji dio današnjega samostana bio je sagrađen sjevernije od ulaza i pročelja crkve, tu gdje je i danas jednokatna zgrada samostana. Ta izvorna slika stare crkve i prvotnoga samostana tijekom vremena toliko se puta nadograđivala i mijenjala da i ne sliči nekom od početka dobro isplaniranom i jedinstvenom arhitektonskom zdanju.

Samostan je nadograđen već u vremenu od 1671. do 1676. godine kada je dovršena jednokatna gradnja njegovoga zapadnoga krila. Ostali dio samostanske insule bio je ograđen zidom, pa je unutar toga prostora bio uređen samostanski vrt, a uz samu crkvu i samostansko groblje. U vremenu od 1672.- 1674. bila je crkvi dograđena sakristija, južno, iza glavnog oltara. Tu početnu sliku samostana i crkve potpuno je promijenio velik požar koji je 1692. zahvatio cijeli grad. Crkva je posve izgorjela, a samostan većim dijelom.

Unutrašnjost crkve Presvetog Trojstva (pogled prema ulazu)

Počinje velika obnova koja je s prekidima trajala od 1704. do 1740., odnosno 1749. godine. Nagorjeli zidovi crkve zidani su skoro iz temelja. Obnovljenoj glavnoj lađi presvođenoj sada zidanim bačvastim svodom dograđuju se bočne kapele. Dovršena je i gradnja sakristije. Pod je crkve popločan kamenim pločama. Budući da su svi oltari izgorjeli, sada se postavljaju novi. Najkvalitetniji je bio glavni oltar klesara Michaela Cussea iz Ljubljane. Crkva je sva obijeljena pa glavni oltar od crnog mramora još snažnije djeluje u tom posve novom baroknom prostoru. G. 1777. je zabilježeno da crkva ima «deset elegantnih oltara». Za podizanje i održavanje pojedinih oltara brigu su vodili pojedini karlovački cehovi. Zvonik je popravljen i na njega postavljen novi sat, ali to još nije bio današnji zvonik. Svoj današnji izgled dobiva na kraju 18. st. (1793/5.) nadogradnjom i postavljanjem nove barokne «kape». Taj je posao obavio poznati karlovački graditelj Josip Stiller za cijenu od 6.300 «penezi Raijnskih», dakle srebrenih forinti. Na zvonik su stavljena i nova zvona koja tu ostaju do 1917. kada su ona najveća oduzeta crkvi za ratne potrebe. Ispod crkve napravljene su kripte za pokop franjevaca s namjerom da se iz klaustra makne do tada postojeće groblje. Najveće zasluge za tu veliku baroknu obnovu crkve i samostana imao je gvardijan Kuzma Tauber, koji je za obnovljenu crkvu 1738. pribavio i prve crkvene orgulje.

Takvu posve obnovljenu, iznova namještenu i uređenu crkvu, uz velike je svečanosti posvetio biskup Maksimilijan Vrhovac, rođeni Karlovčanin, 1823. godine.

Obnavlja se i stari dio samostana a grade se i novi dijelovi samostanske zgrade, najprije jednokatno južno, pa istočno krilo, koje će 1786. biti povišeno na drugi kat gdje će franjevci (nakon odlaska pijarista) otvoriti i dalje izgrađivati Karlovačku gimnaziju. Potkraj 19. i poć. 20. st. samostan i crkva su u novoj obnovi i dogradnjama dobili svoj današnji izgled. Tada su iznova oblikovana pročelja, povišena je crkva, promijenjeno je krovište, nekadašnju «bijela» crkva sva je oslikana, počevši od svetišta crkve ( 1857.- slikar Prokopije Godler), do kapela i svoda crkve (Ilija Ahmetov, 1927.) Stari krov od šindre zamijenjen je crijepom, na crkvi 1843. a samostanu 1845. Godine 1906. godine izvedena je elektrifikacija samostana i crkve. Svi su ti radovi, do današnjega dana, više bili usmjereni uređivanju pojedinih dijelova samostana ili crkve, izvana ili iznutra i nisu ni u čemu bitnom promijenili im njihov današnji izgled.

FRANJEVCI REDOVNICI, ŽUPNICI I KAPELANI, UČITELJI I PROSVJETITELJI

Franjevci ulaze u povijest Europe i Hrvatske u doba velikih političkih promjena i stvaranja novih društvenih odnosa početkom 13. stoljeća. Kao redovnici ističu solidarnost s obespravljenima i potlačenima. Posvemašnje siromaštvo po uzoru njihovoga utemeljitelja Sv. Franje Asiškoga, bio je temelj njihovoga osobnoga i zajedničkoga življenja. Njihovi su samostani bile redovničke zajednice propovjednika i duhovnih učitelja naroda, žarišta umijeća i znanja, mjesto okupljanja siromaha i beskučnika. Te vrline donosi njihova samostanska zajednica i gradu Karlovcu.

Pogled na franjevački samostan i crkvu Presvetog Trojstva s Jelačićevog trga


Kao redovnici živjeli su svoj samostanski život u strogom dnevnom redu molitve i rada. Samostansku zajednicu vodi i predstavlja samostanski starješina, gvardijan. On brine o duhovnom i materijalnom stanju zajednice. On potiče braću na redovnički život, ispravlja i kori za propuste i kršenje discipline i reda. U nutarnjem ustroju i redu podređeni su svojim redovničkim starješinama, a u vršenju crkvenih službi svojem mjesnom biskupu. Tako su i karlovački franjevci, kao župnici tvrđave i grada u svim župskim i crkvenim poslovima bili podređeni zagrebačkom biskupu. U tom složenom javnom djelovanju karlovački su franjevci na poseban način bili podređeni vojnim vlastima u gradu, a poslije i građanskoj upravi grada Karlovca. Morali su voditi dvojezičnu župu i kapelansku službu za karlovačku vojnu posadu. Službu kapelana kasnije su vršili i izvan tvrđave u ratnim vremenima i u ratovima u kojima je sudjelovala karlovačka vojska. U župnoj su crkvi morali služiti mise i propovijedati na hrvatskom jeziku za Hrvate, a na njemačkom jeziku za Nijemce. Ponekad je zbog problema u tim složenim poslovima dolazilo do sukoba sa karlovačkim vojnim zapovjednicima, primjerice; kada je gvardijan o. Arkanđeo Mihelić nastojao u školi dati prednost hrvatskom jeziku, bio je na zahtjev generala B. Petazzija (1754.-1763.) smijenjen s mjesta gvardijana i župnika. Teško je bilo uvijek na najbolji način služiti i hrvatskim žiteljima grada i odupirati se pritiscima njemačke vlasti koja je i kroz vjerski život, a posebno školstvo, često i otvoreno, provodila germanizaciju gradskog života. Bilo je to još teže i zato što je ponekad u njihovom karlovačkom samostanu bilo više Nijemaca nego li Hrvata; osobito kada je taj samostan bio pod upravom i utjecajem provincije Hrvatske i Kranjske sa sjedištem u Ljubljani.

O. Đuka Bencetć, gvardijan i dobrotvor
karlovačke sirotinje

O. Đuka Bencetić, gvardijan I dobrotvor karlovačke sirotinje Učiteljska djelatnost franjevaca u Karlovcu posebno je veliko poglavlje njihovoga rada. Posve je sigurno da su franjevci u Karlovcu već u drugoj polovici 17. stoljeća vodili redovitu školu koja je spadala pod upravu I nadzor krajiškoga vojnoga zapovjedništva. Svjedoči to iz 1681.g. Sačuvani «Katalog» o školstvu. U njemu su dva spisa koja na najbolji način svjedoče tu jezičnu dvojnost. U jednom je spisu «Ponizna molba Nijemaca, da se u školama postavi učitelj Nijemac», a u drugom spisu «Ponizna molba Hrvata da se u školama postavi učitelj Hrvat». Za tu prvu karlovačku školu, kako kaže R. Lopašić, «postojala je u samostanu tik vrata učiona, u kojoj je podučavao franciškan Ladislav Tikqici 40 učenika sve do gramatike». Novo poglavlje franjevačke učiteljske djelatnosti počinje nakon odlaska redovnika pijarista, kada su 1783.g. «postojeće normalne škole predane franjevcima s uputom da otvore I latinsku školu». Franjevci su ustrojili tu latinsku školu kao šestorazrednu Gimnaziju koja djeluje I u doba francuske okupacije I uprave u gradu. Nakon odlaska Francuza u Gimnaziju ulazi sve veći broj svjetovnih nastavnika, a g. 1865. svjetovnjaci preuzimaju I mjesto upravitelja Gimnazije. Školski je prostor još uvijek na 2. katu franjevačkog samostana. Konačno se 1883. franjevačka gimnazija spojila s Velikom Kraljevskom realkom u Rakovcu I 1. ožujka 1884. godine preselila iz samostana na Rakovac.

Mnogi su karlovački franjevci bili istaknuti javni i kulturni radnici. Neki su se gvardijani osobito istakli kao obnovitelji i graditelji samostana i crkve: gvardijan o. Kuzma Tauber, koji je tu dužnost između g. 1724. i 1757. obnašao čak šest puta; o. Arkanđeo Mihelić, o. Abundo Pilpach. o. Konrad Branka, o. Krizostom Fogh (tri puta gvardijan, između g. 1809. do 1834.), o. Nemezijan Smoković, o. Aurelije Knafelj, a u najnovije doba o. Đuka Bencetić i o Srećko Majstorović, sve do obnovitelja karlovačke crkve i samostana, nakon Domovinskog rata, o. Vlade Mustaća i njegovih nasljednika.

Zbog potreba rada, svojega duhovnoga i kulturnog usmjerenja franjevačka je crkva sa samostanom tijekom vremena sve više postajala najvredniji graditeljski, kulturni i umjetnički spomenik grada. Gvardijani su bili dužni osigurati novac za nabavu samostanu potrebnih knjiga, pa tako raste samostanska biblioteka, a u arhivu se sabiru dragocjeni spisi važni i za povijest grada. Razni su darovatelji pomagali za crkvu nabavljati vrlo vrijedne umjetničke rukotvorine u crkvenom ruhu i metalu, u slikama i kipovima za crkvene oltare. Mnogi su se franjevci iskazali i kao pisci duhovnih i naučnih knjiga, primjerice, o. Krizostom Fogh, o. Kerubin Horvatić, o. Ivan Žibrat, o. Josip Ivančić i drugi. Neki su se isticali u brizi za obične, siromašne građane, kao o. Đuka Bencetić, koji je stekao glas «oca karlovačke sirotinje».

Jasno je da nisu svi karlovački franjevci bili savršeni redovnici niti bezgrješni ljudi, ali je ukupan zbir dobara koje je njihov samostan podario gradu kroz tri i pol stoljeća djelovanja veliki i dragocjen, jer je trajno obogačivao duhovni i kulturni život grada. I danas je njihova crkva sa samostanom najvrednije povijesno dobro «Karlovačke zvijezde», a otvorenje njihovoga muzeja sakralne baštine, u prostorijama gdje je nekada djelovala njihova Karlovačka gimnazija, biti će , uz ovu obljetnicu, najvredniji poklon franjevaca gradu Karlovcu.

FRANJEVCI I KARLOVAČKA GIMNAZIJA

U povijesti karlovačkog školstva franjevcima karlovačkog samostana pripada vrlo istaknuto mjesto. Kao prosvjetitelji i učitelji karlovački franjevci djelovali su u tvrđavi i gradu skoro puna tri stoljeća. Brigu za poduku mladeži franjevci su općenito gajili u svojem redu, a u Karlovcu je njihovo pravo učiteljsko djelovanje počelo već krajem 17. st. nakon što su izgradnjom najstarijega dijela samostana bili stvoreni uvjeti za njihov redovnički život i djelovanje. Zabilježeno je da su se neki časnici karlovačke vojske, zanimljivo je, pretežito Hrvati, tužili g. 1681. generalu I.J.Herbersteinu, da franjevci ne obavljaju dobro službu učitelja. Premda ne znamo, da li su i od koga su franjevci takvu obvezu službeno dobili i prihvatili, očito je da su to bile rane godine karlovačkoga školstva i to pod patronatom karlovačkog vojnog zapovjedništva. General Herberstein je tražio od generala franjevačkog reda da u Karlovac pošalje sposobne učitelje koji će organizirati i obavljati službu učitelja karlovačkih đaka. Tu su obvezu franjevci prihvatili. U tzv.«Katalogu « škole karlovačkog samostana pisanoga iste 1681.g. postavljeno je jedno trajno i složeno pitanje, problem dvojezičnosti tadašnjega karlovačkog školstva. Hrvatski časnici i građani očekuju od franjevaca da budu hrvatski učitelji, a njemački časnici i njihova djeca koja govore njemačkim jezikom traže za sebe njemačkoga učitelja. Jedno i drugo su franjevci morali ispunjaju

U izvješću goričkoga arhiđakona 1691. da franjevci imaju «uz sama samostanska vrata» učionicu u kojoj se vodi nastava za njihove đake. Tu su prvotnu samostansku školu franjevci vodili do karlovačkog generala B. Petazzija koji nije bio zadovoljan njihovim školskim radom. Razlozi sukoba bili su i u tomu što franjevci zaista nisu imali dovoljno stručnih učitelja, ali i tome što je general Petazzi je zahtijevao da to bude njemačka škola, a o. Arkanđeo Mihelić zagovarao je hrvatski jezik u njihovoj školi. Zato je general Petazzi oduzeo franjevcima vođenje škole i pozvao u Karlovac jedan drugi crkveni red koji se posebno bavio školstvom, tzv pijariste ili «Braću bogoštovnih škola». Ti redovnici, Nijemci, dolaze u grad u jesen 1765. godine i iste godine otvaraju prve školske razrede a onda s vremenom pet razreda pune gimnazije. Njihov je rad sigurno bio veliki napredak za karlovačko školstvo, ali budući da vojna uprava nije ispunila niti jedno obećanje dano im za njihovog dolaska u Karlovac; naime, niti je sagradila novu školu, niti im je podigla samostan sa crkvom. Zbog toga, nakon 18 godina rada, razočarani, mjeseca listopada 1783. odlaze iz Karlovca. Pijaristi su unatoč dobrom školskom radu, kao njemački učitelji, kroz karlovačku njemačku gimnaziju, bili jaki osnonac nove njemačke centralizacijske i germanizacijske politike. Zbog toga nisu bili prihvaćeni od dijela karlovačkog građanstva. Sada su karlovačke vojne vlasti, zatečene takvim završetkom pijarističkoga školskog rada u Karlovcu, zatražile od franjevca da opet prihvate organizaciju karlovačkog školstva. Franjevci to prihvaćaju. Dolaze u grad njihovi učitelji i za početak otvaraju samo jedan razred; ali je to bio početak njihovog skoro stogodišnjeg vođenja Karlovačke gimnazije. Ugovorom su bile u svemu jasno određene obveze franjevaca ali i patronatske obveze vojnih vlasti. Vojna uprava je osigurala učiteljske plače i obvezala se u svemu pomagati rad i razvoj škole. Nastava su održavala u prostorijama njihovoga samostana i to pod nadzorom krajiškog školskog ravnateljstva. Zbog nedovoljno prostora i sve većeg broja učenika, g. 1786. grade drugi kat jugoistočnog samostanskog krila u kojem su uređene nove učionice. Tu je do 1792. godine razvijena latinska gimnazija s punim pravom javne školske ustanove i na kraju sa svih šest razreda nastave; kao i sve druge gimnazije u Habzburškoj Monarhiji. Takva od franjevaca vođena Gimnazija djeluje i u doba francuske uprave iako su školske prostorije bile pretvorene u bolnicu. Gimnazija je 1820. predana na upravu gradskim vlastima, Gradskom magistratu grada Karlovca. Do 1865. Gimnaziju vode ravnatelji franjevci, a od tada, od Josipa Kostića, građanski ravnatelji. U vođenju Gimnazije posebno su se istaklli neki franjevački učitelji: o. Krizostom Fogh (1810.-1834.), o. Kerubin Horvatić (1858.-1862.) o. Pavao Bošnjak (1864/5.), i opet, o. Kerubin Horvatić, (1864.-1865.) i drugi. Konačno se od šk. godine. 1882.-4. sele svi razredi Gimnazije iz franjevačkog samostana u novu zgradu na Rakovcu, gdje Karlovačka gimnazija djeluje i danas, ali su franjevci i dalje sudjelovali u nastavi, osobito kao profesori klasičnih humanističkih predmetima.

FRANJEVCI IZMEĐU VOJNIH, CRKVENIH I GRADSKIH VLASTI

Već u rješavanju pitanja dolaska franjevaca u Karlovac jednako su važnu ulogu imale odluke vojnih, svjetovnih i crkvenih vlasti. Inicijativu pokreće karlovački general Vuk Krsto Frankopan (1626.-1651.) koji upućuje 1641.g. kralju Ferdinandu III. molbu da bi dozvolio franjevcima dolazak i gradnju samostana u tvrđavi i gradu Karlovcu. U riješavanju toga pitanja sudjeluje poslije karlovački general Herbard Auersperg (1652.-1669.) i za njegovog zapovjedništva god. 1657. uvodi franjevce u grad, uz preuzimanje službe vojne kapelanije, karlovački podgeneral Juraj Frankopan. Sa crkvene strane pitanje dolaska franjevaca u Karlovac pokreću najprije neki njihovi vrlo istaknuti redovnici, o.Rafael Levaković i o Pavao Jančić, rođeni Karlovčanin, a riješava ga konačno svojom odlukom zagrebački biskup Petar Petretić, ispravom izdanom 31. kolovoza 1658. kojim dozvoljava franjevcima u Karlovcu sagraditi samostan i preuzeti upravu karlovačke župe Presvetoga Trojstva.

Dolaskom u Karlovac franjevci su odnose s vojnim vlastima utvrdili ugovorom o međusobnim dužnostima i pravima. Primivši službu vojnih kapelana već 1657., a službu župnika župe Presvetoga Trojstva 1658., franjevci prihvaćaju i sve dužnosti župnika određene crkvenim zakonima, ali i neke obveze zbog posebnih prilika u vojnom gradu Karlovcu. U toj su službi morali prvenstveno voditi brigu o dvojezičnosti gradskoga žiteljstva, pa su župničke poslove, a osobito službu propovijedanja, morali obavljati i na hrvatskom i njemačkom jeziku. Budući pak da njihov samostan u Karlovcu nije utemeljio neki bogati pokrovitelj, da ga nije nitko obdario nikakvim posjedom ili trajnim izvorom prihoda, karlovački su redovnici morali živjeti od svojega dnevnoga rada, odnosno od milostinje i darova vjernika, te nekih pristojbi koje su bile povezane s obavljanjem njihove svečeničke službe. I te su pristojbe bile utvrđene i potvrđene dogovorom i ugovorom s vojnim vlastima tvrđave već u prvim godinama nakon njihovoga djelovanja u Karlovcu.

Godine 1673. 12. svibnja načinjen je jedan takav službeni ugovor između samostana i karlovačke vojne uprave u kojem je točno određeno da franjevački svećenici mogu za podjelu sakramenata pogreba, vjenčanja, ženidbe, te za služenja sv. misa po nakanama vjernika, dobivati točno određene novčane pristojbe. General Ivan Josip Herberstein je taj sporazum potvrdio 1685. i opet točno odredio visinu takvih pristojbi. Uz to, vojne su vlasti, kao patroni karlovačke župne crkve, preuzele brigu troškova održavanja crkve, brigu o crkvenom namještaju i ruhu i svim drugim stvarima potrebnima za dolično održavanje crkvenoga prostora i vršenje vjerskih obreda i službi. Godine 1710. primjerice karlovačka vojna uprava na čelu sa F.J. grofom od Turna potpisuje opet vrlo točno sastavljen ugovor sa župnikom i gvardijanom Sigismundom Bablom kakve će pristojbe dobivati svećenici franjevci za služenje sv. misa, za hrvatske i njemačke propovjedi, za druge sakramente koje podijeljuju vojnicima i građanima. Vojne vlasti zasnivaju i poseban crkveni fond od 2.000 forinti iz kojega će franjevci plačati troškove održavanja crkve, nabavu potrebnoga crkvenoga ruha i liturgijskoga posuđa. Između ostalih potpisa i pečata tu se nalazi i potpis poznatoga, tada službujućeg u tvrđavi, karlovačkog oružara Martina Clausa. To je bilo rano razdoblje povijesnoga života karlovačkog samostana i njihove župne crkve u kojem su franjevci zaista živjeli kao siromašni redovnici od svojeg dušobrižničkog i javnog rada. Iz toga je vremena bio posebno značajan čin i djelo generala I.J.Herbersteina koji je 1689. sagradio crkvu Sv. Josipa da bi po smrti bio u njoj pokopan, te odredio da franjevci u njoj za pokoj njegove duše godišnje moraju odslužiti veliki broj svečanih i običnih misa, ali im je za to namijenio i dosta veliku godišnju novčanu nagradu od 550. forinti iz prihoda njegovoga posjeda Novigrada na Dobri. Za franjevce je to bio veliki doprinos poboljšanju njihove materijalne egzistencije.

Tijekom 18. i 19. st. odnosi su postali složeniji, ali uvijek u dobroj suradnji i poštivanju sve opsežnijeg javnog rada franjevaca. Sada samostan, a posebno crkvu pomažu gradske vlasti, posebno u potrebi raznih građevinskih obnova. Takve odnose s gradskim vlastima potvrđuje brojnost raznih spisa iz samostanskog arhiva. Mnogo je različitih poslova koje samostan i crkva obavljaju u službi građana Karlovca. Crkva je često puta bila ne samo prostor vjerskih već i mnogih gradskih i društvenih događanja i svečanosti. S druge strane gradske, kao i crkvene vlasti, već od vremena liberalnoga Jozefinizma u 18.st. mnogo brižljivije prate rad samostana i crkve, posebno kroz nadzor financijskih poslova, o čemu svjedoče mnogi sačuvani računi o različitim radovima, godišnja i prigodna izvješća o potrošenim novcima, bilo crkve ili samostana. Kraljevsko vijeće iz Budima, preko vojnih vlasti u Karlovcu ili Zagrebačke biskupije traži godišnja izvješća od samostanske uprave o življenju i materijalnom stanju samostana i crkve. Miješa se u neke posve crkvene i samostanske stvari. Gvardijani ili provincijali moraju ispunjavati poslane im formulare iz kojih se u odgovorima vidi koliko u kojem samostanu ima redovnika, koliko su stari, koje jezike govore, koliko su dugo u svečeničkoj službi, dakako uvijek uz poseban popis prihoda i troškova samostana, sve do detalja, koliki je prihod od milodara, koliki su izdaci za dnevni život braće, kakvi su troškovi popravaka i održavanja crkve ili samostana, itd. Sve je to bilo u duhu vršenja apsolutističke kontrole jozefinskog liberaliza i trajalo je sve do propasti takve politike i vraćanjem uglavnom na ranije stanje.

ZAŠTO FRANJEVCI U KARLOVCU NISU IMALI JAVNU GRADSKU LJEKARNU ?

Poznato je da su franjevci u svojim samostanima, kao i vojne institucije, brinući o zdravlju ljudi, osnivali svoje apoteke. Franjevci su redovito imali svoje kućne apoteke za potrebe samostanske braće ali, su veći samostani u gradovima osnovali i javne apoteke namijenjene potrebama građanstva. Te su ljekarne bile dio opće karitativne službe franjevaca za javno dobro, ali istovremeno i izvor mogućih novčanih prihoda za njihove samostane. Poznate su ljekarne od Dubrovnika (1272.) do Ivanić-Kloštra (1659.) na sjeveru Hrvatske. U Karlovcu, tvrđavskom i vojnom gradu i problem samostanske apoteke imao je svoju posebnu priču, jednako kao i cijela povijest njihovoga samostana. U Karlovcu je namjera franjevaca da osnuju javnu apoteku naišla na posebno jaki otpor vojnih vlasti. Problem samostanske apoteke otvoren je za gvardijana Arhanđela Mihelića, a bio je nastavljen za njegovoga nasljednika o. Otta Sprugga.

Unutrašnjost franjevačkog samostana

Dana 6. studenoga1671. piše onovremeni «ministar zdravstva» u vladi carice Marije Terezije Van Suiten, u pismu i ovo: «Imao sam čast poslati Vam pismo, koje sam dobio iz Karlovca a koje sadržava tužbe protiv jednog sobara koji pravi lijekove i jednog kirurga koji za to nema ispita niti dozvole. Franjevci, naime, u mnogim mjestima, protivno crkvenom zakonu i zabranama Carskog Veličanstva čine istu stvar, a to isto sada pokušavaju raditi i u Karlovcu». Franjevci su dakle htjeli samostansku apoteku, s dozvolom reda, otvoriti i za gradsku javnost, ali su se tomu usprotivile gradske vojne vlasti. To jasno dokazuje dopis Dvorskog ratnog savjeta od 25. travnja 1762. upućen vojnom zapovjedništvu Karlovca iz kojega se vidi da karlovački franjevci usprkos zabrani i dalje rade na otvaranju javne apoteke. Protiv otvaranja franjevačke apoteke vrlo je oštro istupio tadašnji vojni zapovjednik Karlovca grof B. Petazzi, koji zapovijeda franjevcima da ne smiju ni apoteku otvoriti, ni bolesnike primati, niti lijekove kome prodavati. Franjevci su naime u Beču naručili razne lijekove u iznosu od 200 forinti, navodeći da je to za njihovu vlastitu upotrebu, pa usprkos tim protivljenjima nastavljaju uređivati prostor za apoteku. Na to je opet oštro reagirao, »protomedicus» Van Suitten, pismom od 19. svibnja 1762.g. Najprije poučava franjevce, da se redovnici koji imaju zavjet siromaštva ne smiju baviti trgovinom, da franjevci radeći na otvaranju apoteke «preziru uzapovijedi Crkve i naredbe vladara», dapače se u tom poslu služe lažima i prikrivanjem činjenica, jer je gvardijan nabavio «jedan ormar pun lijekova» i to potajice, među kojima ima vrlo skupih, kakve imaju samo velike appoteke, a ima i takvih koji očito nisu namjenjeni redovnicima; već samo ženama. No očito je, ti su lijekovi vrlo korisni da bi povećali zaradu jedne apoteke. Van Suiten zato zaključuje, da ne treba nikada dozvoliti tom samostanu otvoriti apoteku pa čak niti trgovinu pripravcima domaćih, (biljnih) lijekova, i to zbog ovih razloga: Prvo da se izbjegne protivljenje gradskih apotekara koji od zarade u apotekama moraju hraniti svoje obitelji, zatim što jedan građanski apotekar mora izučiti svoj posao, položiti za to stručni ispit prije nego li otvori apoteku, a u nekom samostanu gvardijan ili provincijal jednostavno kažu nekom bratu «ti ćeš biti apotekar, ti kirurg ili liječnik» ; a oni nisu ovlašteni niti kvalificirani na taj način određivati za taj posao potrebnu stručnost. Na kraju se Van Suiten zgraža što franjevci potajice i dalje uređuju prostor apoteke i što nabavljaju lijekove a od svega je najgore još i to što karlovački franjevci imaju u tome potporu provincijala Huge Vodnića, koji mu je pisao iz Ljubljane i na kraju pisma, kao usput pridodao skandalozan zaključak, naime ako bi franjevci u svojoj apoteci «štogod malo prodavali lijekova i za javnost» da od toga nitko ne bi imao nekakvu štetu. Na kraju Vam Suiten zaključuje, da karlovački samostan ima dobre prihode od milostinje, ima godišnju potporu Njegova Carskog Veličanstva, ima prihode od pristojbi za mise i još neke druge prihode; dakle ima mogućnosti plaćati troškove uzdržavanja i liječenja svoje braće i ne može oduzimati mogućnost zarade građanskim apotekarima. Očito je dakle da su ova oštra protivljenja vojnih vlasti primorale karlovačke franjevce da odustanu od otvaranja i vođenja svoje samostanske apoteke za vojnike i građane, jer su tu potrebnu djelatnost vodili vojni i građanski apotekari pod nadzorom vojnih vlasti i medicinske struke.

OPORUKE, MISNE ZAKLADE, DAROVI I RAČUNI

Samostan karlovačkih franjevaca i njihova župna crkva Presvetoga Trojstva nisu imali nikakvoga temeljnoga kapitala koji bi im donosio redovita sredstva za život i dnevnu službu, održavanje i obnovu crkve ili samostana. Franjevci su svoju materijalnu egzistenciju osiguravali radom, a veći novčani izdaci za samostan ili crkvu pokrivali su se posebnim donacijama vojnih ili građanskih vlasti i darovima građana. Za dnevni život franjevaca od velikoga su značenja bili prihodi koje su im donosile misne (altarijske) zaklade. To su bili određeni iznosi novca koje su vjernici ostavljali kao glavnicu od koje su se, prema sklopljenom ugovoru plaćale kamate od 6% za plaćanje sv. Mise za pokojnike. Evo jednog izvornog primjera:

«Ja Mikula Dobrinić, plemeniti, slobodnoga i kraljevskoga varaša Karlovačkoga purgar i remenarske mestrie majstor, videći mene vu ovom mojem betegu jako gingavo, vendar hvala Višnjemu Gospodinu Bogu pri dobri pameti, premišljavajući ništavnost ovoga sveta, i dobro takaj meni znano je, da vsakomu človeku vumreti je, i to isto meni takaj vu ovom mojemu betegu pripetiti se bi moglo..... Ostavljam za vekovečnu altariju pri Cirkvi Svete Trojice rainčki (forinti) šest sto, tak da na oveh šest sto rainčki 6 % plačalo se bude...i oveh 36 forinti vsako leto da se po Velikom cehu za svete maše accurate izplate, vsaku mašu po rainskih jedan za dušu moju... Vu Karlovcu dan 30. julia, 1800.»

Ugovor potpisuje znakom križa zakladnik Mikula Dobrinić i svjedoci Maksimilijan Spacek, gradski senator i Josip Peterk senator.

Drugi primjer je izravna donacija poklonjena samostanu ili crkvi. Tako je primjerice g. 1793. od novaca preminule Ane Ladić od veljače 1793. do svibnja 1794. za crkvu bilo nabavljeno ili plaćeno sljedeće: Za popravak orgulja plačeno je 38 for. Plaćena je pozlata male monstrance, pozlaćena su 2 kaleža za 20 for. I 24 xr., a u Veneciji su naručena 4 misala za iznos od 16 forinti.

Materijalno stanje samostana i crkve bilo je dakako povezano sa gospodarskim prilikama grada i karlovačkih građana. Za samostan i crkvu mnogo su bolja bila vremena velikog napretka i blagostanja grada u 18. i 19. st. Za razliku od siromaštva u 17. st. Tada su uz već tradicionalne pristojbe za župničke poslove, franjevci ostvarivali lijepe prihode od nastavničke službe u Gimnaziji pa i drugim školama kao vjeroučitelji. Porasle su im novčane naknade za službu vojnih kapelana, dobivaju novčanu naknadu za službu u vojnoj bolnici, pomoć iz religijskog fonda i vojne blagajne, povećan je broj i iznosi od altarijskih zaklada. Ali i izdatci su bili veliki. Primjerice 1820.g. U samostanu živi 25 redovnika (15 svećenika, 5 braće laika i 5 studenata), plaćaju zvonara, sakristana, pranje crkvenoga ruha i još mnogo toga, kao i svi drugi građani grada. Crkva je imala svoje posebne skrbnike, ugledne građane Karlovca koji vode brigu o materijalnom stanju i potrebama crkve. Oni vode financijske knjige i sastavljaju godišnja izvješća o ostvarenom dohotku i izdacima crkve. G. 1863.-1864. na pr. Takvo financijsko izvješće potpisuju Janko Modrušan i Juraj Wendauer. Na kraju svakog godišnjeg obračuna vidi se da crkva nikada nije imala velikoga kapitala, zato je za veće građevinske poslove ili nabavu skuplje crkvene opreme (orgulje, zvona i sl.) trebalo naći posebne izvore financiranja.

Crkvena zvona postavljena 1924. - 1926. godine

U tome su se uz patronatsku obvezu vojnih i građanskih vlasti uvijek isticali građani grada Karlovca koji su u svakoj prilici pomagali takve pothvate većim pa i velikim novčanim doprinosima; pojedinačno ili preko svojih cehovskih udruga. Primjerice, velike su obnove samostana i crkve bile u godinama iza velikog karlovačkog požara 1692.-1705., pa godine 1786. kada grade drugi kat samostana za potrebe gimnazije, zatim g. 1895.-1896. ili pak za nabavu zvona 1924.-1926.g. Ili za posljednju veliku građevinsku obnovu i urešavanje crkve 1905.-1906. godine ili u jubilarnoj 1925. godini, kada je crkvu oslikao Ilija Ahmetov.

ARHIV I KNJIŽNICA FRANJEVAČKOG SAMOSTANA U KARLOVCU

Arhivi su po naravi mrtva slova na papiru, ali pri svakom novom otvaranju i isčitavanju postaju živa svjedočanstva o prošlim događajima i ljudima. Takvu bogatu građu povijesnih zapisa čuva i franjevački arhiv u Karlovcu. Star je koliko i njihov samostan, pa najstariji dokumenti potječu iz vremena osnutka samostana iz 1658. godine: izvornik utemeljiteljske isprave zagrebačkog biskupa Petra Petretića. U arhivu karlovačkog samostana ima dokumenata važnih i za opću povijest grada Karlovca i mnogo podataka za građane Karlovca pojedinačno, mnogo raznih isprava s osobnim imenima i prezimenima. Ima dosta spisa koji govore o vezama franjevačkog samostana s vojnim i građanskim vlastima i drugim franjevačkim samostanima, osobito onima s kojima je ovaj samostan desetljećima bio u istoj upravnoj zajednici, provinciji Sv. Križa Hrvatska-Kranjska. To je razdoblje hrvatsko-slovenskog provincijalnog zajedništva posebno zanimljivo. Sjedište provincije bilo je u Ljubljani, sve do Napoleonovoga vremena, kada se provincija dijeli na slovenske i hrvatske samostane. Iz arhivske je građe razvidno ono što potvrđuju i analize spomeničke ostavštine samostana i crkve: veliki utjecaj tzv. Ljubljanskoga kulturnoga kruga u građevnoj slici samostana i crkve, a posebno u umjetničkoj opremi i inventaru crkve. Ima tu i mnogo dokumenata o susjednim franjevačkim samostanima posebno onom u Jastrebarskom, o samostanu Sv. Leonarda «u Šumi», o samostanu u Samoboru i drugima.

Franjevačka knjižnica

U novije su vrijeme svi ti spisi nekako poslagani u klasične arhivske kutije. Građa je tek grubo podijeljena u dva fonda: na spise serije «A» tj. Spise koji se odnose na franjevački samostan ( 18 kutija uvezanih ili pojedinačnih spisa) i na spise serije «B» u kojoj se nalazi pretežito građa koja prati djelovanje župne crkve (32 kutije spisa u vremenskom rasponu od 1714 do 1979. godine). Spisi su pisani pretežito latinskim, njemačkim i hrvatskim jezikom, latinicom i goticom. Za pojedine kutije, osim sumarno navedenih sveščića uvezanih spisa, nisu izrađena nikakva detaljnija orijentacijska pomagala, nema popisa spisa, nema njihovih kratkih sadržaja, tzv. Regesta. Dakle arhiv je velika vrijednost, ali traži mnogo osobnog rada i truda u pronalaženju građe za pojedine povijesne teme samostanske i karlovačke povijesti. Franjevačka biblioteka karlovačkoga samostana slična je po nastanku, sadržaju i vrijednosti većini njihovih samostanskih biblioteka u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Nije osobito bogata velikim brojem knjiga, ali je kao i sve druge franjevačke samostanske biblioteke sabrala i čuva neke osobito rijetke i vrijedne knjige. Knjižni fond vremenski ide od 15 do 21. stoljeća. U najnovijim istraživanjima u biblioteci su nađene tri inkunabule, pedesetak osobito vrijednih knjiga tiskanih u 16. st. U europskim središtima knjižnog izdavaštva, 350 hrvatskih posebno rijetkih knjiga; a posebno je vrijedna zbirka školskih knjiga i priručnika, tiskanih njemačkim, latinskim i hrvatskim jezikom, koje su franjevci koristili dok su vodili i bili učiteljima u Karlovačkoj gimnaziji. Nabava knjiga bila je, očito je, ovisna o materijalnim mogućnostima samostana, koje nikada nisu bile prevelike i o vezama karlovačkog samostana s drugim kulturnim središtima onovremene Hrvatske i Europe. Općenito gledajući, kao i svaka samostanska, duhovnička biblioteka ima svoje dvije posebnosti. U sadržaju se ističu knjige nabavljane za potrebe samostanske braće, za potrebe njihove pastoralne službe i tek neka od literarnih djela i djela opće svjetske kulture i znanosti. Drugi je dio knjižnoga fonda bio usko povezan uz školski rad franjevaca u karlovačkoj Gimnaziji. Za svaku je pohvalu trajno nastojanje samostanskih uprava da se iz samostanske blagajne, ma koliko u nekim godinama bila siromašna, uvijek mora naći nešto novaca i za nabavu novih knjiga. Svjedoče o tome pojedini zapisi i izvješća koji se čuvaju u samostanskom arhivu. Na pr. U kut. 4. u svesku 28. popisan je cijeli fond samostanske biblioteke. Knjige su popisane prema autorima, pa su tako grupirane u grupu knjiga geografije, filozofije, civilnog i crkvenog prava, na knjige teološkog sadržaja, knjige građanske i crkvene povijesti, književnosti hrvatske i svjetske, teološke i dogmatske knjige, moralne i pastoralne teologije, knjige katehetske i biblijske, razne molitvene ili nabožne knjige i druge. Posebnu grupu čine školske knjige po kojima su se predavali školski predmeti i iz kojih su učenici učili. Taj je popis imao 2.276 autora raznih knjiga i preko tri tisuće svezaka. Knjižnica franjevačkog samostana u Karlovcu jednako je kao i njihov arhiv velika kulturna vrijednost grada, ali nažalost nije tako sređena i nije u takvim prostorima, da bi mogla biti pristupačnija istraživanjima i široj kulturnoj javnosti. U mnogim je pojedinostima i nepoznata a njezino bi sređivanje i istraživanje sigurno otkrilo mnoge nove vrijednosti i zanimljivosti.

POVIJESNA I SPOMENIČKA VRIJEDNOST FRANJEVAČKOG SAMOSTANA I CRKVE U KARLOVCU

Karlovački franjevci gradili su i urešavali svoju samostansku kuću i župnu crkvu kroz puna tri i pol stoljeća. Povijesno značenje i suvremena vrijednost njihovoga samostana i crkve od dragocjene su i trajne vrijednosti ne samo za grad Karlovac, već i hrvatsku povijest.

Nutarnji povijesni grad, «Karlovačka zvijezda», nezamisliva je bez svoje povijesne vertikale, zvonika župne crkve, toga masivnoga «tornja» sa snažnom kupolom baroknoga šljema, jabukom i pozlačenim križem, velikim satovima i zvonima, ukupne visine od 44 metra. To je skulptorska dominanta današnjega Karlovca. Crkva pak sa svojim kapelama, svim namještajem, oltarima, umjetninama u slikama i kipovima, otvorena je galerija umjetnina za sve građane i posjetitelje grada.

Današnji izgled crkva počinje dobivati u velikoj obnovi, zapravo novoj izgradnji nakon požara grada 1692. godine. Ta prva velika barokna obnova daje gradu najmonumentalniji građanski objekt u tvrđavi. Crkva je natkrivena zidanim bačvastim svodom i obijeljena bijelom bojom. Tada dobiva i svoj najvredniji, glavni oltar, od crnog mramora i više pokrajnjih oltara (10!). Na kraju 18. st. podignuto je i novo, današnje svetište crkve, građeno već u stilskom razdoblju klasicizma te crkva dobiva svoju današnju dužinu i širinu od 37,40 x 9,90 m. Nije raskošna kao mnoge barokne crkve isusovaca ili pavlina toga vremena, ostala je u granicama jednostavnih građevinskih oblika. U 19. st. (1835.,1895-96.) te u obnovi 1925..g. crkva je sva dekorirana i oslikana likovima svetaca i kompozicijama iz evanđelja. U toj je fazi konačnog stvaranja današnje slike franjevačkog građevinskog sklopa izjednačena visina i vizura crkve sa samostanom i sve dobiva svoj konačan izgled barokne klasicističke arhitekture. Pobočne kapele: Lauretanska kapela i kapela Sv. Antuna Padovanskoga, te kapela Sv. Ivana Nepomuka, koja je danas pod patrocinijem Majke Božje Lurdske, dograđene su crkvi i održavane sredstvima karlovačkih bratovština, nisu bitno narušile longitudinalni tip dvoranske, samostanske i župne crkve. Dio zbirke sakralnog slikarstva franjevačke muzejske zbirke (2008.)

Dio zbirke sakralnog slikarstva franjevačke muzejske zbirke (2008).

 

Tko je sve gradio crkvu i samostan? Za imena starih graditelja i baroknih majstora ne znamo, tek je zadnje veliko oblikovanje samostana, crkve i zvonika izveo poznati karlovački graditelj Josip Stiller. Umjetnički su utjecaji sigurno dolazili iz Ljubljane gdje je dugo vremena bilo sjedište iste franjevačke provincije Sv. Križa? Utjecali su na to investitori, karlovački generali i gradske vlasti grada Karlovca. U izgradnji franjevačkog samostana i crkve slijedimo vremenski razvoj ranobaroknog stila, klasicizma i historicizma u jednom složnom arhitektonskom sklopu sakralne i reprezentativne stambene arhitekture samoga središta grada. Zato je franjevačka crkva sa samostanom, uz najvrednija ostvarenja vojnog graditeljstva, najvažniji spomenik karlovačkog identiteta i kontinuiteta.

Jednako je vrijedna i ostavština pokretnih spomenika. Na prvom mjestu dolazi cijela jedna galerija slika sakralne tematike. Tu je još očitiji utjecaj ljubljanskih slikara. Posebno su vrijedne slike J. Valentina Metzingera, slikara baroknog realizma, slike njegovog učenika Antuna Cebeja i drugih slikara od kojih su neki bili franjevci-redovnici. Osim slikarstva, samostan i crkva čuvaju bogatu riznicu drugih sakralnih predmeta potrebnih u liturgijskoj službi: kaleži, moćnici, kadionice, kanonske ploče i drugi predmeti. Od svih je najreprezentativnija i najvrednija velika, od srebrena izrađena i pozlaćena pokaznica, dar generala I.J.Herbersteina. Mnoge od tih predmeta izradili su karlovački zlatari i srebrenari čiji rad u 18. st. doseže visoku kvalitetu umjetničkog obrta.

Kao i uvijek istraživanju materijalnih svjedočanstva duhovnoga i kulturnoga djelovanja pojedinaca, a osobito neke zajednice, otkrivaju mnoge zaboravljene, pa i zanemarene vrijednosti. Tako su i najnovija istraživanja sakralne baštine karlovačkoga samostan iznjela na vidjelo vrlo dragocjene primjerke umjetničkih i obrtničkih djela visoke vrijednosti, zaboravljenih primjeraka crkvenih predmeta, osobito crkvenoga posuđa od plemenitih metala pokaznica, kaleža, pacifikala, relikvijara te dragocjenih primjeraka crkvenoga ruha. Veći je dio toga sada restauriran.

Tu dragocjenu imovinu i trajno blago franjevačke crkve i samostana, do sada javnosti skoro posve nepoznato, prikazati će izložba sakralne umjetnosti, koja se priprema uz sve ostale manifestacije, kojima će biti obilježena ova visoka obljetnica, 350. godina od dolaska i djelovanju franjevaca u Karlovcu.

Vitraž iznad vrata pobočnog ulaza u crkvu Presvetog Trojstva